Pravila u fotografiji postoje s razlogom. Pomažu nam da razumijemo kompoziciju, ekspoziciju i način na koji kamera reaguje na svjetlo.
Posebno su korisna na početku, kada tek pokušavamo povezati ono što vidimo sa onim što će kamera zabilježiti.
Problem nastaje kasnije.
Kada pravilo prestane biti pomoć i postane nešto što slijedimo automatski, bez pitanja odgovara li zaista fotografiji koju pokušavamo napraviti.
Zato postoje pravila koja poznajem, razumijem i koristim, ali ih isto tako vrlo često svjesno prekršim.
Ne zato što mislim da su pogrešna.
Nego zato što ne odgovaraju svakom kadru.
Smjesti subjekt po pravilu trećina
Pravilo trećina vjerovatno je jedna od prvih stvari koje naučimo kada počnemo ozbiljnije razmišljati o kompoziciji.
Podijeli kadar na devet dijelova. Postavi subjekt na jednu od linija ili njihovih presjeka. Fotografija bi trebala izgledati uravnoteženije i zanimljivije.
I vrlo često zaista funkcioniše.
Ali ne uvijek.
Ponekad subjekt namjerno postavim tačno u sredinu kadra. Posebno kada scena ima izraženu simetriju ili kada centralna kompozicija dodatno naglašava ono što fotografišem.
U drugim situacijama subjekt mogu gurnuti gotovo potpuno prema rubu i ostaviti veliki dio kadra praznim.
Taj negativni prostor tada nije greška. On postaje dio fotografije.
Može stvoriti osjećaj samoće, udaljenosti, prostora ili vizuelne napetosti koju klasično pravilo trećina možda ne bi moglo postići.
Kompozicija za mene nije pitanje toga nalazi li se subjekt na pravom presjeku linija.
Pitanje je vodi li kadar pogled tamo gdje želim.
Ako kompozicija funkcioniše, nema razloga siliti subjekt na trećine.
Uvijek koristi najniži mogući ISO
Ideja je potpuno logična.
Niži ISO uglavnom znači manje digitalnog šuma i tehnički čišću fotografiju.
Zbog toga se često može čuti savjet da ISO treba držati što niže.
Problem nastaje kada kvalitet fotografije počnemo poistovjećivati isključivo sa količinom šuma.
Ako zbog ISO 100 moram koristiti presporu brzinu zatvarača i time izgubiti oštrinu, pokret ili trenutak koji se više neće ponoviti, onda mi tehnički čista fotografija ne znači mnogo.
U takvoj situaciji podići ću ISO.
Bez mnogo razmišljanja.
ISO 800, 1600 ili više nije problem ako mi omogućava brzinu zatvarača koja mi je potrebna.
Naravno, svaki senzor ima svoje granice i nije svejedno koliko ćemo ISO povećati. Ali savremene kamere, uz dobru ekspoziciju i pažljivu obradu, omogućavaju mnogo više nego što smo nekada mogli očekivati.
Još važnije, digitalni šum ponekad možemo ublažiti.
Propušten trenutak ne možemo vratiti.
Zato ću gotovo uvijek radije izabrati oštru fotografiju sa malo šuma nego tehnički čistu fotografiju bez pravog trenutka.
Pravi fotografi fotografišu u M modu
Ovo je možda jedno od najčudnijih nepisanih pravila u fotografiji.
Kao da odabir slova na točkiću fotoaparata određuje koliko neko razumije fotografiju.
Manualni režim je odličan.
Koristim ga kada želim potpunu kontrolu nad ekspozicijom i kada su uslovi dovoljno stabilni da mogu unaprijed odlučiti kakvu blendu, brzinu zatvarača i ISO želim.
Ali nisu sve situacije takve.
Ako fotografišem događaj, ulicu, putovanje ili bilo koju scenu u kojoj se svjetlo i situacija brzo mijenjaju, automatika može biti mnogo praktičniji izbor.
A režim mi omogućava da kontrolišem blendu dok kamera prilagođava ostale parametre.
S režim može biti koristan kada mi je brzina zatvarača najvažnija.
M uz Auto ISO omogućava mi da zaključam blendu i brzinu zatvarača, dok kamera automatski prilagođava osjetljivost.
Sve su to samo alati.
Fotografija neće biti bolja zato što je napravljena u M režimu.
I neće biti lošija zato što je aparat dio odluka donio automatski.
Važno je da fotograf zna zašto koristi određeni režim i šta njime pokušava postići.
Režim rada ne određuje koliko je fotograf dobar.
Određuje samo način na koji je odlučio doći do željene fotografije.
Pravila nisu problem
Ne kršim fotografska pravila zato što mislim da su pogrešna.
Naprotiv.
Da biste neko pravilo mogli svjesno prekršiti, prvo morate razumjeti zašto postoji.
Pravilo trećina nas uči kako raspored elemenata utiče na kompoziciju.
Nizak ISO nas uči kako osjetljivost senzora utiče na kvalitet slike.
Manualni režim nas tjera da razumijemo odnos blende, brzine zatvarača i ISO vrijednosti.
Sve su to važne stvari.
Ali cilj nije do kraja fotografskog života dokazivati da ih znamo koristiti.
Cilj je doći do trenutka kada više ne razmišljamo o pravilima kao o naredbama, nego kao o mogućnostima.
Kada razumiješ šta određeno pravilo pokušava postići, odstupanje od njega više nije greška.
Postaje svjesna fotografska odluka.
Prvo nauči pravila. Onda odluči kada ti trebaju.
Fotografija nije matematička formula.
Ne postoji jedna kompozicija, jedna ekspozicija ili jedan režim rada koji će uvijek proizvesti najbolji rezultat.
Nekada će subjekt najbolje izgledati na trećini.
Nekada tačno u centru.
Nekada će ISO 100 biti idealan.
Nekada će ISO 3200 spasiti fotografiju.
Nekada ću koristiti M.
Nekada A, S ili Auto ISO.
Bitno je samo da znam zašto sam donio tu odluku.
Pravila pomažu da naučiš fotografiju.
Ali svjesne odluke pomažu da pronađeš svoj fotografski potpis.
Pravila treba naučiti. Ali ne treba im dozvoliti da odlučuju umjesto tebe.